Goranac Ćenan Bećiroski (67), diplomirani mašinski inženjer, koji je, kako kaže, kao i svi drugi lojalni ljudi državi Srbiji, morao da napusti Kosmet, rodni Brod i Prizren, posle bombardovanja 1999. godine, sa dosta emocija susreo se u Banji Koviljači, gde je na rehabilitaciji, sa svojim „nezaboravnim dobrotvorom, saradnikom, saborcem i čovekom srca kao planina“, Šapčaninom Radoslavom Veselinovićem.
Ćenan se, kroz suze, seća tog čovečanstva „koje ni on, ni njegova porodica nikada neće zaboraviti u vremenu kada su preživljavali najveću životnu dramu“. Za njega je, kako svedoči, sinonim za dobrotu i spasenje u najtežim trenucima upravo Veselinović, njegova porodica i saradnici iz preduzeća čiji je vlasnik.
– Kod Veselinovića sam došao početkom oktobra 1999. godine i bio sve do kraja novembra 2000. godine – priča naš sagovornik. – Na Kosmetu sam bio tehnički direktor fabrike koja se bavila proizvodnjom izmenjivača toplote i rashladnih vitrina. Kod mene je često dolazio, nažalost sada pokojni, divni čovek Dragiša Petrović, i drugi ljudi iz Veselinovićeve firme. Dobro smo se upoznali, sprijateljili, zbližili, a Dragiša je imao i sestru u Prizrenu i znao je dobro kakve su (ne)prilike došle. Došao sam, zbog tadašnjih događaja na Kosmetu, ne znajući šta ću sa sobom, ali i porodicom, ali imao sam sreću da sam se sa Radoslavom sreo na Sajmu tehnike i postao deo njegovog poslovnog tima.

Sećajući se tog doba, Ćenan zastaje, jer ga, kako kaže, od emocija „guše suze“, poigrava srce, jer je čovečanstvo Veselinovića bilo takvo da ne može drugačije ni da se iskaže, ni da se objasni. Uvek kada priča na tu temu, napominje da ima sličan osećaj i posle četvrt veka, koliko živi i radi sa svojima u Finskoj.
– Radoslav je pružio ruku ne samo meni, već i čitavoj porodici, što je za priču i pričanje – kaže Ćenan. – Zahvaljujući njemu, sve nam je za tren oka bilo lakše jer smo, uz srdačan doček i posao, dobili sasvim pristojne uslove za stanovanje. Opet smo bili srećna porodica, sada u Šapcu, i svi na okupu. Ostala je naša stalna veza koja se neće prekinuti dok sam živ. Upoznao sam, uz Radoslava, sve članove njegove uže i šire porodice, sve zaposlene u firmi, Šabac i sva mesta oko njega, a posebno meni zauvek dragi Cerovac gde smo radili i gde, Bogu hvala, Radoslav diže veliku bogomolju, kao veliki vernik, zadužbinar, rodoljub, a iznad svega čovekoljubac.
Ćenan je u Finskoj završio pedagogiju i druge specijalizacije, uključujući lektorsku za tehničku terminologiju, i važi za omiljenog, stručnog i veštog prosvetnog radnika, koji i te kako zna da prenese svoje bogato znanje.
– Radoslav je pravo domaćinsko dete, vaspitano na najboljoj tradiciji, pa je njegov divan ljudski odnos prema zaposlenima i saradnicima nešto što treba da bude svetao primer svima, ne samo na tlu nekadašnje SFRJ – kaže Ćenan. Tu crtu osetio sam i kod svih njegovih najrođenijih, a ostao sam u bliskim kontaktima sa njegovom sestrom i sestrićem, često se čujemo. Firma Veselinovića nije porodična samo po onima koji su je osnovali i u njoj rade, već su i svi zaposleni deo velike porodice. U njoj vlada prelep tradicionalni duh, prilagođen današnjem dobu na najbolji način. U vreme najveće krize i oskudice, zarade kod Veselinovića bile su i deset puta veće nego u nekim „velikim firmama“ i uvek redovne, što kod drugih nije bio slučaj. To je ta sigurnost koja je preko potrebna čoveku, da ne bi, uz sve druge muke, pao u očaj, muku, bedu, jad… Na sve načine se tada, a posebno sada, gledalo kako da se ugodi radnicima, bez čega nema uspeha. A takav odnos obavezuje svakog normalnog čoveka, i poslovno i ljudski.
Pre nekoliko godina, priča Ćenan, bilo mu je puno srce kada ga je Radoslav pozvao da mu učini jednu uslugu, što je odmah učinio, dodajući: – Bio sam radostan što mogu bar neku trunku da učinim za njega i obradovao sam se dolasku njegovih saradnika kod mene u Finsku, i u moj dom, kao i moja porodica, kako se to kaže – kao malo dete. Znam da je u to doba Radoslav na sličan način zbrinuo još dvadesetak porodica sa prostora nekadašnje SFRJ, odakle su bili prognani. Sve su to, kao i moja priča, za roman, ne samo o Radoslavu, već i o čovečnosti u doba velikog zla sa kojim smo se suočavali.
Radoslav Veselinović kaže da je Ćenan divan čovek i veliki stručnjak, koji je bio dragocen dok je bio u njegovom preduzeću, pre svega kada su, u stilu najveće svetske firme, njih pedesetak uspeli da rekonstruišu važan sistem na Vojnomedicinskoj akademiji, što bi i danas, i za najveće kompanije, bilo komplikovano i teško.
– Učinili su to sa mnom i mojim najbližim saradnicima veličanstveno, na oduševljenje onih iz države i te čuvene ustanove, koji su nam poverili taj poslovni poduhvat o kojem se i sada, posle toliko godina, priča samo najbolje – kaže Radoslav. Ljudi su najveće blago, a Ćenan i njegova porodica su deo tog blaga i to ističem bez trunku patetike.




